Šaka U Glavu: Da Li Bi Bošnjaci Glasali Za Stanivukovića Iako Negira Genocid I Slavi 9. Januar?

Karma. Vratilo se Miloradu Dodiku ono što je mahao zastavom drugima ispred nosa. Znajući da je trobojka RS-a simbol zločina i fašizma, svojim je kolegama u Predsjedništvu BiH nametao njeno prisustvo.

Vratilo se i ministru unutrašnjih poslova RS Draganu Lukaču pa je, opet pred kamerama, dokazao svoju agresivnost koju je u ratu pokazivao nad zarobljenim Bošnjacima. Možda je to jedini uspjeh poslanika PDP-a u NSRS Draška Stanivukovića, jer je za RS neprihvatljivu zastavu NATO-a donio Dodiku pred oči, a Lukača natjerao da pokaže skrivene očnjake. Ali to su nam samo kratkoročne naslade, bez stvarnog značenja i efekta. Niti će zastavice smijeniti Dodika, niti će krivica za fizički napad naškoditi Lukaču.

Kako je do ovih ‘pobjeda’ došao Stanivuković. Njegovo ponašanje i potezi izraz su neozbiljnosti i nedoraslosti. Ovaj mladi poslanik poznat je po performansima u parlamentu RS. Rijetko kada je djelovao ozbiljno i konkretno. Umjesto predlaganja zakona, ispravljanja postojećih, davanja konkretnih primjedbi, a o agitovanju za prava nesrba i poštivanje odluka haškog tribunala da ne govorimo, Stanivuković je pravio šou. Mogu stanovnici Federacije nevoljeti Dodika i SNSD, ali to ne znači da trebaju opravdavati Stanivukovićeve ludorije na sjednici entitetskog parlamenta. Snimanje selfi videa, ometanje drugih govornika, skakutanje po sali u toku sjednice, teatralni nastupi, nisu nikakva hrabrost niti snalažljivost. Provociranje pozicije nije parlamentarna borba, već uličarski manir, nedopustiv i karikaturalan. Lukačev potez jeste za osudu, ali nije ni za pohvalu Stanivukovićeva očigledna i uporna nakana da to izazove.

A zbog čega je mladi poslanik PDP-a popularan u Federaciji? Njegovo kritiziranje Dodika i vladajućeg SNSD-a zasniva se na konstantnom ukazivanju kako se predsjednik SNSD-a ne bori dovoljno za Republiku srpsku, da je izdajnik srpskih ineresa i slično. Dakle, Stanivukovićeva izgaranja nisu zbog toga što Dodik ne dozvoljava da djeca povratnika uče bosanski jezik, niti zbog toga što želi osamostaliti RS, ne smeta Stanivukoviću što Dodik negira genocid ili veliča ratne zločince. Stanivuković smatra da to Dodik može raditi jače i bolje, da snažnije treba čuvati RS. Na kraju, Stanivuković izvodi predstave sa zastavicama jer se više od Dodika protivi NATO putu BiH. Nije li ovo dokaz za njegove, u logici pogubljene, simpatizere iz Federacije da je Stanivuković žešći od Dodika? Draško često spominje državu, ali to nije BiH, on tako zove entitet RS.

Bezumnost i pogubljenost Bošnjaka ogleda se u tome što pojedinačno, a ni kolektivno nemaju logičke alatke da ovo razumiju. Pred očima im je Stanivukovićeva želja za samoprobitkom i pozivi da se Dodikove karakteristike trebaju pojačati, ali to Bošnjaci tumače kao revolucionarnost, poštenje i ljudskost mladog poslanika. Najbolji prizor koji pokazuje naivnost i zalutalost Bošnjaka, planetarno poznatog naroda po potrebi da u drugima pronalazi svoje vođe, jeste scena na sarajevskoj Baščaršiji kada Stanivukoviću prilazi gospođa i grli ga kao najvoljenijeg i kroz plačan glas mu iskazuje građansku ljubav. To su zagrljaji za propagatora državnosti RS-a, za slavljenika neustavnog 9. januara (pogledati video) i baštinika zaostavštine Radovana Karadžića. Takvog čovjeka obasipaju zagrljajima na Čaršiji oni koji su 3,5 godine bili opkoljeni i ubijani.

Draška za predsjednika (iz kvote Bošnjaka)! Ovo još nije rečeno, ali je izvjesna parola koja može svakog trena doći iz naših Facebook dvorišta.

(Deblokada)